Crtica o sadašnjem stanju stvari

 

Herakle na raskrsnici

“Shall rank corruption pass unheeded by,
Shall flattery’s voice ascend the wearied sky;
And shall no patriot tear the veil away
Which hides these vices from the face of day?
Is public virtue dead? – is courage gone”

( Poetical Essay on the Existing State of Things - Percy Bysshe Shelley)

U Poetskom eseju o sadašnjem stanju stvari, napisanom 1811. godine u znak protesta zbog utamničenja irskog novinara Pitera Finertija, koji je javno optužio lorda Kaselroja za zločine nad irskim iredentistima, Persi Biš Šeli urbi et orbi postavlja pitanje “Zar je javna vrlina mrtva? – hrabrost nestala?” 

Polazeći od konkretnog zločina i državne represije spram onih koji ga razotkrivaju, Šeli –  inače beskrompromisno prevratnički nastrojen renegat i odmetnuto čedo engleske aristokratije –  postojanje javne vrline i patriotizma dovodi u vezu sa spremnošću da se strgne veo koji skriva pravo lice vladajuće klase, izobličeno od društvenih i političkih prestupa protiv istine i pravde.    

Ali pitanje o postojanju javne vrline, reklo bi se, upućeno je prije ovom našem, nego dobu u kom je zapisano, što simbolički potvrđuje okolnost da je Šelijeva poema – ondašnjom cenzurom osuđena na potpuni zaborav –  otkrivena tek 2006. godine,  čitava dva vijeka nakon što je nastala.  

Ne ulazeći u složene teorijske i filozofske teme, razmatranju odgovora na Šelijevo pitanje danas nužno prethodi dilema da li ga vrijedi uopšte i postaviti u svijetu takozvane post-istine, gaslajtinga i virtuelne stvarnosti?

Negativan odgovor na prethodno pitanje sadrži seriju nihilističkih aporija, počev od one da je svaka tvrdnja relativna osim one kako istine zapravo i nema, pri čemu je društveni apsolut pluralizam “različitih mišljenja” kao potvrda "univerzalnog relativizma" svake istine i znanja. Jedini pouzdan izvor (saznanja) istine je u sferi “objektivnih činjenica", u kojoj su istina i laž samo vrednosno neutralna razlika između “tačnog i netačnog”. U konačnom, rasuđivanje o istinitom i lažnom u javnom životu svodilo bi se tek na razlikovanje “informacije i dezinformacije” posredstvom “nezavisnog” fact checking-a ili kakvog drugog konsesualnog metodološkog postupka. Prema tome, u kognitivnom mapiranju današnje stvarnosti moralni orijentiri, sami pojmovi istine i laži, u najboljem slučaju mogu poslužiti kao anahron mitopoetski ukras pjesničke imaginacije.

Suprotno tome, sa konzervativne tačke gledišta, komunitarna vrijednost svake istine oduvijek se provjeravala etičkim mjerilima. Stoga istina u društveno-političkom kontekstu nikada nije bila niti danas može biti “pribježište u metodi”, pozitivističko klanjanje pred činjenicama, nego moralni događaj slobode javnog govora koji objavljuje ličnu hrabrost za istinu kao javnu vrlinu. Nije važno objektivno ustanoviti kako nešto prosto jeste ili nije, nego i zašto jeste ili nije tako u odnosu na to kako bi trebalo biti. Riječ je o moralnom sudu, kao raskrivanju lica i naličja sadašnjeg stanja stvari, izbor između dobra i zla, vrline i poroka. Sposobnost “razlikovanja duhova” ne dolazi od obaviještenosti, zvanja i znanja nego od vrline kao života i srca u istini. Takav život je uvijek izazov koji preispituje etičke temelje postojanja neke konkretne društvene i političke moći, bez obzira da li je njeno porijeklo u aristokratiji, demokratskoj masi ili oligarhiji. Šelijev pjesnički esej je, u stvari, zazivanje povratka i preosmišljavanja parezije.

Kao što je znano, u grčkom antičkom polisu sloboda javnog govora bilo kog građanina, njegovo pravo( i obaveza) da javno saopšti sve što misli i osjeća kao istinu bila je vid upražnjavnja javne građanske vrline u formi parezije. Parezija je u nekom obliku, međutim, inherentno prisutna u svakoj značajnoj duhovnoj i intelektualnoj tradiciji. “Rekoh i spasih dušu svoju” judeo-hrišćanska je konceptualizacija parezije. U našem narodu, standard parezijskog govora formulisan je zahtjevom da treba reći  “Popu pop, a bobu bob”. Epska svijest narodne poezije od javnog suda to isto zahtijeva stihovima: “Nemoj sine govoriti krivo, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinitog.” Nije, dakle, stvar u tome da se ono što neko govori objektivno utvrdi kao tačno, nego da je neupitna etička zasnovanost pretenzije na istinu. Najmanje što se zahtijeva je podudarnost mišljenja i govora, iskrenost kao saglasje unutrašnjeg i spoljašnjeg bića javne riječi. Parezija, dakle, nije javno zastupanje svoje stvari i monolog pro domo sua već dijaloška otvorenost za provjeru snaga sopstvene i javne vrline istinoljubivosti, radi izbavljenja od licemjerja, propagandnih manipulacija i utilitarnih racionalizacija, to jest  svih formi sofističkog zavođenja javne svijesti.

Insistirajući na profesionalizaciji društvenih uloga, moderna, liberalno demokratska,  civilizacija, novinarima i intelektualcima kao javnim figurama povjerila je društvenu funkciju nekadašnjih antičkih filozofa-parezijasta i biblijskih proroka. Međutim, od ljudi koji svojom riječju društveno utjelovljuju događaj istine, novinari su postepeno degradirani u puke zanatlije, informacioni manufakturni esnaf koji je potkraj XX vijeka pretvoren u proletarijat medijsko-informativne industrije koja živi i umire isključivo od svoje sposobnosti da tržištu isporuči senzacionalističke proizvode ili opsluži razne potrebe svojih vlasnika i javno-tajnih centara moći. Što je situacija koju je “TV Mreža” Sindija Lumeta još davno demaskirala satirično-proročanskom pričom o “Hauardu Bilu, prvom čovjeku koji je ubijen zbog lošeg rejtinga gledanosti”. Tako je u liberalnoj demokratiji parezija, kao politički nekorektna I komercijalno nesiplativa javna vrlina hrabrosti za istinu, transformisana u bezličnost informativnog programa javnog medijskog servisa i nezavisnih, slobodnih, medija. Na taj način tržišno-medijska kolonizacija politike("Građanin Kejn") sprovodi dehumanizaciju kako medija, tako i politike, širom otvarajući vrata današnjem sistemu kojeg je Janis Varufakis nazvao “tehno-feudalizam”. Ne čudi stoga što je najmoćniji tehno-feudalac današnjice baš Piter Til, vlasnik i tvorac "Palantira" svemoćnog sistema za prikupljanje i obradu informacija, nazvanog po magičnom “Vidi-kamenu” iz Tolkinovog “Gospodara prstenova” kojim se proniče u sve tajne prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta. 

Sa druge strane, intelektualac kao parezijastička javna figura iščezao je sa javne scene sopstvenom krivicom. Manje zbog nepreglednog prostranstva akademskih listi, a više zbog istorijske kompromitacije u periodu spremnosti da se služi interesu održanja unipolarnog globalnog poretka. Slučaj moralne i teorijske nedosljednosti Jirgena Habermasa dovoljno je ilustrativan primjer kako se u konkretnim okolnostima - dvostruki standardi za NATO agresiju na SRJ i invaziju "Koalicije voljnih" na Irak - pada na testu provjere javne vrline hrabrosti za istinu.  

Ipak,  da je potreba za razlikovanjem istine i laži, dobra i zla, svojstvena čovjeku nezavisno od civilizacijskih normi i društvenih prilika, dokaz su i današnji odmetnici-parezijasti. Takav je na priliku Taker Karlson. Subverzivnost Takera Karlsona dolazi otuda što, poput Šelija,  nije ravnodušan prema istini i sadašnjem stanju stvari. On svjedoči da kada je o istini riječ i u našoj tiktok realnosti još uvijek postoje javne ličnosti dovoljno snažnih moralnih ubeđenja. Ne samo, dakle, da odmetnici pretpostavljaju kako istina postoji, nego i da njeno postojanje stvara moralnu obavezu da se otkrije i kaže, koliko god bila neprijatna.

Karlson, baš kao i Šeli, svojim parezijastičkim primjerom dokazuje da ne postoji takav sistem i okolnosti koji su u stanju da moralno čulo amputiraju ili trajno anesteziraju, niti istinu falsifikuju šarolikom ponudom raznih surogata. 

Napustivši, zbog pokušaja uredničke cenzure, FOX mrežu kao vodeća TV zvijezda konzervativnog medijskog spektra, pokrenuo je sopstvenu produkciju, kojoj se možda može štošta zamjeriti ali ne i nedostatak hrabrosti za istinu. Zahvaljući toj hrabrosti u stanju je da razobličava kriminalne apsurde COVID diktature;  WOKE ludilu pretpostavlja očevidne zdravorazumske uvide; u jeku antiruske histerije zauzima suprotan stav, odlazi u Moskvu da bi u Kremlju intervjuisao Putina ili u sred izarelsko/američkog sukoba sa Iranom intervjuiše iranskog predsejdnika Pezeškijana; zauzme se oko stvari koje globalni Zapad jedva da registruje kao što je progon kanonske pravoslavne crkve u Ukrajini ; licem u lice raskrinkava čak I svoje prijatelje iz MAGA pokreta kakav je Ted Kruz, ili suprotstavlja visokorangiranim činovnicima Trampove administracije – iako je njenom političkom ustoličenju dao ključni doprinos; otvoreno I žestoko se protivi uticaju supermoćnog AIPAC-a povodom izraelskog genocida u Gazi ili zataškavanja Epstinovog slučaja...

Pored toga, ne libi se ni da javno ispovijeda svoju hrišćansku vjeru zasnovanu na iskustvu onostranosti, dovodeći u pitanje lijevo-liberalni konsezus o sekularnom karakteru savremene politike i javnog mnjenja Čime se pridružio plejadi javnih ličnosti sa statusom "kontroverzan". 

Zbog svega toga kao i javnog oponiranja političkim potezima POTUS-a, Tramp ga je etiketirao kao "kooky Tucker".  Naši mediji, inače skloni banalnim pojednostavljenjima, Trampovu riječ preveli su kao "ludi Taker". Prevod je pogrešan, doslovno i suštinski. "Kooky" prije nego "lud" se može prevesti riječima "čudan, ekscentričan", a u duhu srpskog jezika svakako bolji prevodi bili bi još  "luckast, uvrnut". Da sam urednik, za prevod bih izabrao manje poznatu ali Takera odgovarajuću riječ: "jurodiv". Od takve optužbe, uz svoj karakteristično neobuzdan smijeh, Taker Karslon se takoreći nije ni branio, valjda svjestan da je epitet "jurodivog" tek mali dio cijene kojom se mora platiti vrlina hrabrosti za istinu. Jer izgovoriti istinu onda kada je najteže, kako veli Mihiz, ipak je dragocjena stvar. I nužno potrebna da se odoli iskušenjima svakog, pa i ovog našeg, doba. 

Takeru Karlsonu se vjerovatno može prigovoriti da je u izvjesnom smislu privilegovan disident, kome sa svim svojim društvenim vezama i bogatstvom nije bilo teško da se odmetne od korporativno-političke kontrole. Možemo imati poglede i stavove dijametralno suprotne njegovim. No,  njegov dugogodišnji javni izazov strukturama moći zbog toga ne zaslužuje manju pažnju i poštovanje, naprotiv. Izlazak iz vlastite zone komfora, samo istine radi, zahtijeva vrlinu i hrabrost. Problem je što tuđe vrline najčešće uzimamo zdravo za gotovo, kao neko svoje davno stečeno pravo ako već ne i kao svoju ličnu zaslugu. Ali ništa tako strasno ne mrzimo kao tuđu vrlinu koja nas same razotkriva kao ljude bez vrline i hrabrosti da je steknemo. Kako je rečeno,  ko se ne bori protiv zla, mrzi one koji to čine. Ako sadašnje stanje stvari zahtijeva da se laže za platu i šaku "lajkova", to ne znači da nam  je istina postala nedostižno skupa, nego da je naš sopstveni duhovni i moralni bankrot cijena laži koju živimo.