Ako u svom srednjem dobu živite u relativno manjem mjestu i ne zazirete od toga da na javnim mjestima pušite lulu, možete biti sigurni da je rečenica iz naslova često korišćena u svrhu vašeg ličnog opisa. "Onaj što puši lulu" postaje metonimijski iskaz vašeg društvenog identiteta, koji implicira mnogobrojna značenja. Prije svega da ste kao "onaj što puši lulu" u percepciji svoje okoline jasno izdvojeni svojom arhaičnom i ne tako popularnom, te stoga donekle i egzotičnom, navikom. Mnogo ljudi zazire od lule, zato što ne žele da komplikuju odnose sa sredinom u kojoj žive. Kao što, nažalost, ima i onih koji je se late isključivo zbog želje da makar nečim budu primijećeni. Okolina vas, kao nekog ko nečim štrči, često uzima na ispit. Obavlja onu zamorno dosadnu provjeru autentičnosti. Sopstveno nerazumijevanje formatira nerijetko kao optužbu za snobovsko držanje ili hipsterski pozeraj. Za tren oka od uglednog građanina možete postati vonabi Šerlok Holms ili karikatura...
Sprdnja u formi logoreičnih tirada jednog opozicionog odbornika, postala je standardan repertoar svakog zasijedanja lokalne skupštine. Protagonist ovog beskrajnog karnevalskog skerca se zahvaljujući takvim nastupima javno profilisao u prvorazrednog vašarskog harlekina. No, ispod humorističke maske ruralne prostodušnosti skriva se lice izobličeno zlobom i niskošću. Dvoličnost ove klovnovske pojave već je prepoznata u liku Joksima iz antologijske serije Živka Nikolića, koji je lokalnom pajacu očigledno uzorni model i inspiracija. No, televizijski Joksim je prikazivao abominaciju crnogorskog mentaliteta i karaktera kako bi ih kolektivna svijest prepoznala kao manu i naposletku od nje se i oslobodila. Pajac pak, upravo to negativno u svojim harlekinadama nastoji da postavi kao mjeru stvarnosti Razlika je suštinska a ne stilska. Da bi se ta razlika podvukla, i iz poštovanja prema vrhunskom glumačkom ostvarenju Zefa Dedivanovića, lokalni harlekin zaslužuje da bude označen kao Jok-Sim. A ...