Joksimijada

Sprdnja u formi logoreičnih tirada jednog opozicionog odbornika, postala je standardan repertoar svakog zasijedanja lokalne skupštine. Protagonist ovog beskrajnog karnevalskog skerca se zahvaljujući takvim nastupima javno profilisao u prvorazrednog vašarskog harlekina. No, ispod humorističke maske ruralne prostodušnosti skriva se lice izobličeno zlobom i niskošću.

Dvoličnost ove klovnovske pojave već je prepoznata u liku Joksima iz antologijske serije Živka Nikolića, koji je lokalnom pajacu očigledno uzorni model i inspiracija. No, televizijski Joksim je prikazivao abominaciju crnogorskog mentaliteta i karaktera kako bi ih kolektivna svijest prepoznala kao manu i naposletku od nje i oslobodila. Pajac pak, upravo to negativno u svojim harlekinadama nastoji da postavi kao mjeru stvarnosti

Razlika je suštinska a ne stilska. Da bi se ta razlika podvukla, i iz poštovanja prema vrhunskom glumačkom ostvarenju Zefa Dedivanovića, lokalni harlekin zaslužuje da bude označen kao Jok-Sim. A njegovi nastupi se mogu definisati kao joksimijade - kolokvijalni  žanr, nešto između parodije i scenske persiflaže. 

U posljednjoj joksimijadi se tako postavlja pitanje gdje su nestali kritičari  iz grupe birača čijeg pravog imena Jok-Sim ne može navodno ni da se sjeti. I zaključuje da ih nema jer su na blagajnama opštine  i EPCG. Implikacije joksimijade su takve  da kada bi postojala mjerna jedinica za ljudsku niskost,   u ovim riječima koje vrište od poganog licemjerja i lažnog dušebrižništva očitala bi maksimalne veličine.  

Ako sa pozicije  notornog poslovođe partije koja je trgovala "ličnu kartu za 50 eura" i  "1 zaposlenog za 4 glasa" inkriminišete ljude samo zato jer su zapošljeni, to svjedoči da stare navike teško umiru.  Jok-Sim instiktivno sve zaposlene u drzavnom sistemu smatra robovima partija na vlasti, koji svoja radna mjesta duguju "prodaji duše" i bezuslovnoj poslušnosti. Jer ovaj DPSovski Čičikov još uvijek živi u uvjerenju da pitanje radnog mjesta i zarade određuje političku poziciju poštenog i slobodnog čovjeka.  U tom pogledu, Jok-Sim je egzemplaran slučaj čudovišne dosljednosti, kao kada bi dželat zamjerio žrtvi jer mu ne olakšava posao.   

Dabome, Jok-Simu ne treba društvena i politička kritika.  U joksimijadama se tek samokarikaturalno "afirmišu" one vrijednosti koje Jok-Sim svojim djelom i čitavom pojavom negira. Za Jok-Sima je etički stav samo poza i pogodan verbalni rekvizit, a pozivanje na vrijednosti tek retorička figura u vodviljskom igrokazu. Prilično popularnom u širokim narodnim masama. Dok je stid jos bio drustveno poželjna kategorija, u selima su takve dvolične šarlatane nazivali - zastiđe. Sasvim je logicno da u društvu koje se ubrzano oslobađa stida narocitu popularnost uživaju bestidnici. I kada bi svijet gledali kroz te naočari, Jok-Sim je najviše politički profitirao od promjene vlasti, budući da je iz trećeg ešalona zadnjeg DPS budžaka, katapultiran u prve redove. Ovakav nagli uspon je potaknuo nezajažljivu ambiciju.  Sada se pokazuje da je Jok-Simovo ranije neslaganje sa političkom linijom svoje partije, bio izraz ličnog nezadovoljstva tadašnjom pozicijom u partijskoj hijerarhiji, a ne principijelan i moralan stav. 

Kritika je zato u joksimijadama nesto sasvim instrumentalno, a kritičari su mu potrebni kao investitoru puki izvođači radova prema gotovom projektu. Ponekad da se ukloni konkurent iz redova svoje partije, ponekad tek da se osmisli glup vic kako bi se zaradio aplauz rulje. Joksimijade su zapravo prostački providna razrada stare taktike: "vika na vuka, a lisice meso jedu". Kada Jok-Sim grdi odsutne "kritičare", on zapravo nastoji da difamira one koji su stvarno dokazana opozicija negativnim političkim i društvenim pojavama, e da bi sebi  u neposrednom okruženju još više podigao cijenu.  

Jok-Sim je zato najveći oslonac sadasnje i svake vlasti. Idealni opozicionar. Dok je on najglasniji, nemaju razloga za strijepnju.  Crna Gora danas spada među one nesrećne države u kojoj je opozicija gora čak i od loše vlasti. Zahvaljujući Jok-Simovićima i njihovom  licemjernom, da prostite, palamuđenju. Jer niko pristojan i častan ne moze dijeliti "kritičku misao" joksimijade i biti na istom poslu sa Jok-Simom, čak i ako je oponent politici vlasti. Jok-Simovići tako svojom pojavom kontaminiraju prostor za stvaranje političke alternative i onemogućavaju širi i dublji kritički pokret, i sabotiraju pojavu opozicije koja ni pod kojim uslovima nije spremna da trguje sa onim što nikada nije na prodaju. Za razliku od Jok-Sima koji bi, kao i njegove kolege u Budvi, rado sklopio trgovački aranžman, samo ako se ukaže prilika. Zato se i svi oni koji ne prihvataju "Bemax" za sponzora slobodne riječi i demokratskog preobražaja društva, kojima narko kartel nije državotvorna paradigma, a nacional-šovinizam placenta ljudskih prava i sloboda, prozivaju za nedostatak kritičkog odnosa.

Kritičari su, međutim, tamo gdje su uvijek i bili, na strani suprotnoj od Jok-Sima. I Jok-Simovića, bilo da su u vlasti ili opoziciji, bilo novih ili starih.  Laž je da ne postoji kritički odnos. Samo na ovom blogu ima nekoliko tekstova-dokaza koji tu neistinu opovrgavaju. Kao što ima i primjera kritike na samom djelu.  To što se glas i stav takve kritike danas uopšte slabo čuje i za njega ne mari, pitanje je funkcionisanja demokratije i javnog mnjenja. 

Jer nakon 2020. godine izbori su slobodni. Onoliko koliko to mogu biti u državi i društvu bez razvijene demokratske kulture i tradicije, koje su pet decenija oblikovali totalitarni komunistički režim, i tri decenije "demokratske tranzicije" koju su sprovodili Jok-Simovići. Birači su, dakle, odlučili ko treba da ima svoje mjesto u vlasti a ko u opoziciji. I time jasno poručili da im pored joksimijada nije potrebna drugačija kritika vlasti u lokalnom parlamentu i javnosti. A i takav izbor je demokratija, sviđao nam se ili ne.  

Kakvo je društvo u kome su se sadašnji vlastodršci prilično lako sporazumjeli sa Jok-Simovićima, širom im otvorivši vrata svojih partija i državnih funkcija, takva je i demokratija.  

Zato je jedno ipak sigurno.Sistemi se u Crnoj Gori kako-tako mijenjaju ali Joksim i Jok-Simovići opstaju, i to odavno nije nikakvo čudo. Ali da Crna Gora opstaje uprkos Jok-Simovićima, jeste.  I na tom čudu treba svakodnevno zahvaljivati Bogu.