Povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore, štancaju se svakodnevno prigodna svečarska slova i panegirici. Svi su kanda zaljubljeni. Manje ili više, ne-srećno. Pojedini tekstovi kao da pripadaju gnjecavoj lirici CRO pop balada: razlivena štamparska tinta i zrak posoljen erotskim patosom.
A stvarno nasljeđe proteklih 20 godina samo su puste razvaline tradicionalnog moralnog zdanja crnogorskog društva. Na tim ruševinama postavljene su euroatlantske kulise preko kojih je prije dvije decenije navučen tanak dekorativni sloj demokratske i institucionalno-državne fasade.
I to je, uglavnom, sve.
Političke promjene avgusta 2020. godine izgledale su kao prilika za izgradnju kuće, počev od njenog temelja. Prilika se pretvorila u puki spor oko krečenja fasade i izbora izvođača molerskih radova. "Cijena? Sitnica!" Ideološke raspre su postale tek beskrajno nijansiranje jedne te iste laži. Lažni evroskeptici su danas jednako nezazorno lažni evropejci. Kao što su i nekadašnji lažni unionisti postali novoprosvijetljeni lažni suverenisti, i obratno. Kao kod Ace Lukasa u čuvenoj interpetaciji logičkog paradoksa lažova: "Ne lažem te kad ti kažem, istina je da te lažem." Ne lažu možda jedino oni koji su svoj pogled na svijet formirali zavideći ondašnjim režimlijama. Za njih je razlikovanje istine i laži odavno izvršeno po kriterijumu lične koristi. Uostalom, toliko silno ih je razgalio prizor koji se ukazao nakon što su se dokopali pročelja slavskih trpeza i funkcionerskih kabineta, da su od uživanja u njemu gotovo izgubili moć govora.
Dotakli smo dno. Crescendo sveopšte mimikrije.
Zato se valjda često vraćam tekstovima Blaža Davidovića. Sve ovo što danas gledamo je još davno napisao i opisao. Možda nas je zato i prerano napustio. Njegovo pero je obavilo sav posao koji je trebalo obaviti. Dabome, današnja opozicija ne zna za Blaža Davidovića. A kako bi znala, kad ih je onako bespoštedno raskrinkao dok su još bili na vlasti. Jednako kao što je razobličavajuće anticipirao današnju vlast i njene dužnosnike još dok su bili u opoziciji ili bojažljivo virili kroz poluotškrinuta vrata sobe za DPS služinčad.
Mislim se, koliko je samo Blažo bio u pravu: velika je stvar biti "niko i ništa" među ljudima koji su "nešto", samo zato jer imaju tri fikusa, pa pozajme 100 eura, od kojih 20 potroše na hranu a 80 na unajmljivanje batlera.
Nekretnina. Tako je nazivao Crnu Goru. Adekvatna kritička sinegdoha u ono vrijeme, predvidjela je i ovo današnje. Upozoravao je Blažo, na njemu svojstven način, da pokoljenje pohlepnih i samoživih rentijera, kakvo je ovo naše, rađa beskućnike. One koji će kada se rasprodaja nekretnine dovrši, u najboljem slučaju, biti pomoćni personal u kućama svojih đedova. I biće da je dobri Bog poštedio druga Crnog viška gorčine koju je dovoljno nakupio tokom života - čaše žuči je redovno zalivao čašom pelinkovca - da ne gleda ko se sve danas prometnuo u junake njegovih kolumni. Ko nas farba i ko je sve ofarban.
Jedno je pak danas znano: nema kvalitetnog moleraja dok se posla ne prihvate "maljave ruke". I tu postoji mala ali važna razlika između "onih" i "ovih". Maljava ruka "onih" je bila teška i gvozdena. A "ovih" je teška i ljigava.
I to je nešto. Iako je ništa.
Jebateled, stvarno smo džaba krečili...
Коментари
Постави коментар