Kolektor(i) niskih strasti

(Antička statua Herakla nedavno pronađena u rimskoj kanalizaciji)

"Drugovi su živi ljudi, pa i oni seru             
tu su braća komunalci da za njima peru
prolaznik je pospan, zeva
kiša pada, grmi, seva
po ulici vučem creva
hor čistača sa mnom peva" 

(Riblja Čorba -"Hoću majko, hoću")

Proces samoponištavanja Crne Gore odavno je prešao svoj kritični prag, dosegavši tačku bez povratka. Ovako formulisana tvrdnja, naizgled pretjerana i senzacionalistički larmoajantna, nije nova; štaviše, zvuči naivno i otrcano. Uostalom, apokaliptična i katastrofična predskazanja, kako o svijetu tako i Crnoj Gori, zasipaju nas u kontinuitetu već decenijama i - ništa!

Nije li riječ o ispraznoj frazeologiji kojom današnji čovjek u formi svakidašnje jadikovke daje oduška rasprostranjenom osjećanju napetosti i nesigurnosti, plaća verbalni danak sveprisutnoj anksioznosti; nije li to još samo jedna turobna misao kojom se izražava nagonski strah zbog inteziteta i brzine promjena svijeta u kome čovjek, svagda neizvjesno, gradi svoj opstanak? Sve to, praćeno još i potisnutom sviješću o nepovratnom gubitku smisla, čini da se čovjek osjeća kao najjadnije biće sveg kosmosa, biće koje je osuđeno da posjeduje sve - osim sopstvenog sjutra.

Dakako, epohalni činioci i antropološki uvidi neizostavno su prisutni u izrečenoj, kao i u ma kojoj drugoj, tvrdnji.

Pa ipak, kada govorimo o samoponištavanju Crne Gore, kao marginalnom rukavcu svjetskoistorijskog toka, moramo zanemariti spektakularne slike autodestruktivnog "sudnje g dana", koju su u našu svijest usadile filmske i literarne predstave. Pod samoponištavanjem razumijemo složen i dugotrajan proces u kome se društvena svijest, sloboda zajednice i opšta volja izražavaju kao proces raspada, beskrajnog usitnjavanja i radikalna negacija dotadašnjeg načina postojanja i nastrojenja. Samoponištavanje je proizvod ishoda svakodnevnog faktičkog, plebiscita o tome za šta, od čega i kako treba živjeti. Rezultati formalnih političkih izbora su najčešće tek potvrda ovog faktičkog izjašnjavanja. Jer đavo je, sumnje nema, u svim onim detaljima koji pripadaju registru tzv. "običnog života". 

Međutim, svakodnevica je još ranije depolitizovana u kratkotrajnom istorijskom magnovenju koje nam je priredila iluzija trijumfa esktremnog individualizma - živi(kako hoćeš) i pusti druge da žive(kako hoće). Sa globalnom krizom i raspadom liberalne paradigme, danas smo u stanju da jasnije vidimo društvene i političke posljedice institucionalne derelikcije same ideje zajednice utemeljene na smislenom poretku koji izvire iz tradicije, običaja i morala. Liberalna izopačenost nagonskog života uzgajila je otrovni korov individualizma i pobrala plodove najprimitivnijeg društvenog haosa, suočivši nas sa talasom bezumnog varvarstva i nepojamno zvjerskih zločina.

Na šta smo gotovo već i oguglali. 

Samoponištavanje se, dakle, prvenstveno odvija kao svakodnevna korupcija natčulnog osjećajnog aparata, etička desenzibilizacija, a manifestuje se kolapsom moralne vertikale društva. Ravnodušna, blazirana trgovačka idiosinkrazija prema neutrživim artefaktima zbilje, javlja se i kao  neurotična potreba da se politički i materijalno profitira od džangrizavog razotkrivanja svakodnevne niskosti.  Društvena i politička realnost u javnoj svijesti svedene su na patetični trač i spektakularno vulgarno ogovaranje.

Kolaps moralne vertikale uspostavlja moralizatorsku horizontalu, igru rata i mira "svih protiv svih" unutar koje se čas kabotenski simulira građanska racionalnost liberalnog uma, čas arhetip herojske egzistencije lakrdijaški konvertuje u aroganciju sitnih duša. Zato je moguće da pažnja javnosti bude totalno zaokupljena "hrabrošću" svakodnevnog građanističkog juriša na bronzani kip četničkog komandanta; ili istraživanjem da li predsjednik države blokira otvaranje neke ćevabdžinice ili uzročno posljedičnom vezom identitetskih i komunalno-fekalnih pitanja, i tako dalje. 

Evropskom putu Crne Gore se, tako, ispriječila - kanalizacija!Pitanje nacionalne ravnopravnosti je, sa druge strane, svoju pouzdanu tačku oslonca pronašlo u toj istoj - kanalizaciji!

Aktuelna politička kriza unutar crnogorske vlasti, čije je neuralgično čvorište pitanje lokacije fekalno-kanalizacionog projekta Glavnog grada, stoga jeste stvarna i simbolička (auto)denuncijacija procesa samoponištavanja Crne Gore.  Procesa u kome se osjećanje etičke dužnosti degradira u bezosjećajnu samoparodiju posredstvom klovnovsko-karnevalskog javnog performansa. Simptomatologija samoponištavanja u slučaju Crne Gore izražava humorističnu maštovitost kojoj bi pozavidjeli i najdarovitiji satiričari. Do sada je nešto slično bilo zamislivo samo kroz umjetničko karikiranje, najuspjelije realizovano u nezaboravnim filmskim prizorima moralnog pejzaža Crne Gore koje nam je zavještao Živko Nikolić. 

U rimskoj kanalizaciji je nedavno pronađena antička statua Herakla. Znakovito. U današnjoj Crnoj Gori, Herakle bi umjesto čišćenja Augijevih štala zasigurno imao posla sa rješavanjem infrastrukturnih problema podgoričke  kanalizacije. Naravno, tek ukoliko prođe surov test partijske lojalnosti ili u očima javnosti uspješno položi prijemni ispit za "građanskog aktivistu"

Šalu na stranu, banalnost dvostruko trijumfuje u likovima građanskog aktiviste i predstavnika zvaničnog političkog etsablišmenta, u njihovom agonističkom srazu koji skriva poraznu istinu: u društvu, političkoj zajednici, koja je na žrtvama istančanom osjećanju časti i dužnosti prema onom "s više" temeljila čitav moralni poredak, a na tom moralnom poretku zasnivala svoj istorijski opstanak("ko je vitez") svrgnuta je i profanisana svaka javna vrlina.  Pri čemu se olako zaboravlja da demokratija nije moguća bez zajedničkog osjećanja smisla, jasne predstave hijerarhije vrijednosti koju etablira i izražava javna vrlina. "Pokoljenja djela sude, što je čije daju svima" podrazumijevalo je identitarnu postojanost zahvaljujući normativnom moralnom apsolutu koji opstaje neokrnjen uprkos smjenama generacija. Identitetska kriza je, stoga, posljedica gubitka normativnog moralnog orijentira. 

U istoriji ideja, na šta ukazuje Ridiger Zafranski, jedno od ključnih pitanja je kako se u nekom društvu organizuje timotička energija. Nepovezana i razobručena timotička energija, ne može da pruži prijeko potrebnu društvenu dinamiku, već vodi u nasilnu anarhiju onog bellum omnium contra omnes. Upravo takva razobručenost ključnim akterima omogućava da parazitiraju na falsifikatima i restlovima onog najgoreg iz tradicionalne crnogorske ratničke timokratije. 

Deistorizacija posredstvom falsifikata u funkciji je depolitizovanja svakodnevno postavljanog pitanja lične odgovornosti pred zajednicom i za zajednicu. Uglavnom sve naše žustre političke debate, bilo o prošlosti bilo sadašnjosti, duboko su antiistorijske i antipolitičke, jer su lišene temeljnih pitanja svake istorije i politike. Onih koja se postavljuju u vezi sa smislom i vrijednostima koji se objavljuju u odnosu pojedinca i zajednice kojoj pripada.   

U stvarnosti, tako se maskiraju različite političke taktike preraspodjele moći između prethodne, DPS i "građanističke" tranzicione oligarhije -  koja se grčevito bori da povrati ili bar konsoliduje svoj uticaj na komandne visove -  i "post-30.avgustovskih" pretendenata na oligarhijski status.  

Ali postoji značajno podudaranje interesa obje oligarhijske formacije, barem kada je u pitanju kontrola javne sfere. Moralno liliputanstvo prethodne oligarhijske kaste legitimiše niskost kao razumljivu političku običajnost i kodifikuje egocentričnu bestidnost kao normu društvene uljuđenosti, o čemu postoji prećutan konsenzus dominantnih aktera. 

Tako se crnogorsko samoponištavanje na djelu pokazuje i kao tiranija perverznog obesmišljavanja društvenih prioriteta. Da nije tako, zar bi se savjest društva mogla tako lako miriti sa saznanjem da posmrtni ostaci desetina ili stotina naših nasilno umorenih sugrađana, predaka, decenijama leže neidentifikovani po crnogorskim jamama i vrtačama? A istovremeno biti strasno obuzeto pitanjem - da prosti fini svijet - septičke jame? 

Paradoksalno, ali za kolektivno suočavanje sa "jamama", za pogled u ogledalo i iza njega, nužno je upraviti i održati pogled ka "gore".  Istupiti iz vječnog prezenta duhovne posustalosti i prezreti nečasni dobitak koji nude mešetari kursa moralne devalvacije. Odoljeti sveopštoj korupciji - koja na dušu čovjeka ima porazni efekat Kirkinog napitka - između ostalog znači da ne zaboraviš da gledaš iznad sebe čak i ako tražiš pogodno mjesto za fekalnu kanalizaciju. 

A ukoliko nam je do infantilne zabave, dobro poznati crtani serijal je, etički i estetski, nesumnjivo kvalitetniji izbor od lokalne medijske produkcije.  

"Načisto"- TV Vijesti
( Preuzeto: Screenshot YouTube)