"Kada mu jednom sastanci, pamfleti, politika, pokreti, protesti i krstaški ratovi budu značili više nego molitve, svete tajne i ljubav prema bližnjem, on će biti naš, i što je "religiozniji" (u pomenutom smislu), to sigurnije pripada nama. Mogao bih ti dolje pokazati jedan lijep kavez prepun takvih bića."
(K.S. Luis "Pisma starijeg đavola mlađem")
Nakon ubistva Čarlija Kirka, najznačajnijeg ideologa američke konzervativne revolucije "generacije Z", nasilna stvarnost kulturnih ratova nije samo teorijska hipoteza i politička floskula, već činjenica sa kojom u budućnosti treba ozbiljno računati. Ideje, kakve god bile, imaju drastične posljedice; vrijednosti, makar i naopake, formativan su činilac ljudske egzistencije. One oblikuju ljudsku ličnost i samim tim dio su svijeta koji zajednički dijelimo. Svijeta, u kome su stvarnost i virtuelna realnost izmiješane do nerazlučivosti. Zapravo, ubistvo Čarlija Kirka nije bio pucanj u nosioca neke konkretne političke moći sa ciljem da se onemogući njeno dejstvo, već u "moralno neprihvatljive" stavove i ideje koje samo eventualno generišu političku moć in statu nascendi.
Da apsurd bude potpun, ubistvo je tek poruka, o čemu doslovno govore riječi na municiji sa mjesta zločina. Riječi su, dakle, sastavni dio ratnog arsenala, a komunikacija među neistomišljenicima se razvija u smjeru radikalnog poricanja njene mogućnosti. Slobodna debata transformisana je tako u krvavu ratnu zonu, a njeni učesnici, u depersonalizovane medijume ideoloških sadržaja i legitimne mete stvarnog nasilja. To je poslednjih dana navelo autore nebrojenih distopičnih fanfaronada da oglase smrt sankrosantnih vrednota liberalne demokratije i posljedično tome, kraj zapadne civilizacije. Razumniji zaključak bi glasio da se, na osnovu mnogobrojnih činjenica, može govoriti samo o kraju iluzije superiornosti zapadnjačke civilizacije.
Naime, nasilje počinjeno u ime materijalnih interesa shvatljivo je i samim tim može biti moralno i čak metafizički opravdano integracijom u racionalizujuću predstavu neophodnosti materijalnog progresa civilizacije. Takve predstave su istorijski služile kao ideološka potka kolonijalnim ratovima i osvajačkim pohodima. Zbog toga su, pored ostalog, kultura nasilja i oružja oduvijek imali važno mjesto u američkoj i zapadnjačkoj mitologiji. Međutim, kada Luiđi Manđone, Ivy league student iz generacijski bogate američke porodice pred kojim su bile otvorene sve kapije konvencionalno shvaćenog "uspjeha i samoostvarenja", bude optužen za hladnokrvnu likvidaciju direktora osiguravajuće korporacije iz protesta zbog bezdušne pohlepe kompanija u sistemu zdravstvenog osiguranja, logika liberal-progresivističke paradigme udara u zid apsurda ljudske slobode. I zato se taj zločin klasifikuje kao neka vrsta moralnog ludila pojedinca, a ne odjek kulturnog rata u kome ideološka argumentacija igra važnu ulogu.
No, u slučaju osumnjičenog za ubistvo Čarlliija Kirka, njegov ideološki motiv kao pobornika "transdženderizma" nedvosmisleno je istaknut. Očigledno, postoji prećutan konsenzus dominantnih aktera svih strana kulturnog rata da se iz područja borbe eliminiše pitanje karaktera kapitalizma, klasne podjele i ekonomske nejednakosti. Dokaz da su interesni kompromisi sukobljenih strana sastavni dio svakog rata.
U tom smislu, kulturni rat odvija se isključivo u znaku nametnutog kategoričkog imperativa dužnosti "borbe za dušu civilizacije" ili "spas demokratije". Sposobnost za sistematsko razotkrivanje i napose, uklanjanje ideoloških, političkih i moralnih prijetnji opstanku "civilizacije/demokratije" znak je višeg stupnja političke samosvijesti i pripadnosti redu elitnih kulturnih ratnika. Premda učešće u kulturnom ratu, paradoksalno, ne zahtijeva poseban kulturni nivo, kao što ni motivacija za angažman ne potrebuje složeno teorijsko utemeljenje, ideološku ili doktrinarnu razradu organizovane borbe.
Zbog toga političko nasilje i ne pretenduje da bude rješenje, i u epohi digitalne revolucije ne mora imati nikakav širi značaj i dublji smisao osim ispita u procesu provjere ozbiljnosti sopstvenog identiteta, kao impuls hipertrofirane građanske savjesti na moralistički nadražaj anonimnog autoriteta u virtuelnom svjetskom forumu. Nasiljem se zasniva potpuna moralna autonomija subjekta u odnosu na okruženje. Svijet se prima kao lična uvreda, njegovo licemjerje, trulež korupcije i laži, postaju povod da se ne vjeruje u bilo kakav objektivan sud(čak ni svoje partije). Dobro i zlo, laž i istina, utvrđuju se tek u polaganju računa pred sopstvenom savješću, kroz iskazanu spremnost da se sa riječi pređe na djela. Dijagnozu takvog stanja mogli smo čitati još kod Dostojevskog, u njegovim proročkim, zastrašujuće preciznim, opisima iz romana "Braća Karamazovi".
Može se, do izvjesne mjere, tvrditi da je novina to što je u političkom arsenalu digitalne gerile nasilje tek himerični instrument content making strategije, a stvarnost samo gradivni element virtuelno izgrađenog identiteta. Sajber prostor korišćen kao nadstvarna realnost superega i digitalna bojišnica kulturnog rata omogućava spontanu regrutaciju nebrojenih "mandžurijskih kandidata". U tom kontekstu smo i upozorili na nasilnu stvarnost, inače virtuelnog, kulturnog rata.
Svaki korisnik interneta i vlasnik profila na nekoj od društvenih mreža jeste u manjoj ili većoj mjeri učesnik virtuelne borbe. Komentar, share, like, ignore su učinkoviti mobilizacijski instrumenti, i to u mnogo većoj mjeri nego što je to slučaj sa klasičnim sredstvima ratne propagande. Jer jedna od krupnih posljedica globalne umreženosti u virtuelnom prostoru, jeste nametnuta obaveza da se uvijek i o svemu javno saopšti svoj stav. Tačnije, izabere strana. Likovanje zbog toga jer je jedan mlad čovjek, pred očima svoje supruge i djece, pao kao krvlju oblivena žrtva hladnokrvnog zločina jeste jedan od načina da se to učini. Ili pak, ako blazirano osudimo zločin načelnim odbacivanjem nasilja, žestoko se suprotstavljajući "političkoj instrumentalizaciji" žaljenja njegove žrtve.
Etički senzibilitet je tako doveden do suludog paroksizma bespredmetne orvelovske "dvomisli". Mržnja u ime ljubavi, diktatura u ime slobode, rat u ime mira. Iz dovoljno apstraktnih moralnih premisa slijede konkretno apsurdne konkluzije. Primjera radi, kada Timoti Garton Eš, notorni guru liberalne internacionale, poziva na operaciju spasavanja američke - ergo, svjetske - demokratije od Trampovog desničarskog cezarizma, širom su otvorena vrata za reductio ad hitlerum dehumanizaciju neprijatelja. Prema tome, "budnost" (woke) koja se zahtijeva nije tek stanje permanentne samoviktimizacije putem indukovanog osjećanja moralne ozlojeđenosti zbog "društvene nepravde", nego i groznica pseudoreligioznog očekivanje apokalipse u vidu drugog Hitlerovog dolaska. Stoga je radikalna nasilna akcija katkad ne samo legitiman nego i nužno potreban čin sprečavanja ponavljanja tragične istorije. Sadašnjost je tako neka vrsta istorijskog oksimorona, čvor na omči ispletenoj oko rješavanja zadataka buduće prošlosti.
Ipak, ako pomenute događaje i reakcije koje izazivaju interpretiramo samo kao puke simptome epohalne dekadencije ljevice, erozije insitucija ili etičko-intelektualne degradacije liberalnog javnog uma, rizikujemo da završimo u onom začaranom krugu od koga se nastojimo izbaviti. Mnogi su primijetili, a propos reakcija na ubistvo Čarlija Kirka, da Woke svjetonazor više nije isključivo povezan sa lijevo-liberalnim ekstremizmom, već je u znatnoj mjeri usvojen i na krajnjoj desnici. Reakcije desničarskih aktivista i najviših američkih državnih činovnika, poput Meta Volša, J.D. Vensa i Pem Bondi, s pravom su naišli na žestoke kritike jednog dijela konzervativne javnosti - u kojima je očekivano najglasniji Taker Karslon - i razobličene kao desničarski "voukizam": nametanje političke korektnosti, ograničenje slobode govora i uvođenje zabrane za "govor mržnje". Otkazivanje tok šoua Džimija Kimela, leftističke TV zvijezde, od strane ABC mreže zbog neprimjerenog komentara Kirkovog ubistva, potvrdilo je opravdanost takvih kritika. U etičkom smislu, radi se o najobičnijem tribalizmu, uprkos formalnim razlikama moralnih i ideoloških uporišta.
Zaključujemo da, avaj, svijet nije moguće učiniti neanasilnim i boljim mjestom prostim prebacivanjem komandne palice iz lijeve u desnu ruku, bez obzira na ishod eventualne rasprave o tome "ko je prvi počeo". Lijevi i desni projekti samooboženja čovjeka, jednako su duhovno besplodni ili bolje reći otrovani zlom mržnje, laži, licemjerja. Sjetimo se jednog od Kišovih Savjeta mladom piscu: "Ko kaže da je Kolima različita od Aušvica, otjeraš do vraga!"
U ranije citiranom djelu, Klajv Stejpls Luis je takođe zapisao da kada svijet učiniš ciljem ljudskog života, a vjeru sredstvom za ostvarenje cilja, čovjek završava u naručju đavola bez obzira na to kojem svjetskom cilju da teži. Nesagledivi ponor ljudske slobode, duhovna ambivalentnost čovjeka je ono tamno bezumlje istorije, zbog čega je, uostalom, moguće da "čovjek uzvišena srca i visprena uma počinje sa idealom Madone, a završava sa idealom sodomskim."
Iako decenijama indoktrinirani slikom vrlog novog svijeta, zaslijepljeni tehničkim i materijalnim napretkom racionalistički ustrojene građanske civilizacije u zlatnom okviru liberalne demokratije, moramo biti u stanju da kroz različte iracionalne provale mržnje, političke deformacije, društvene nepravde, spoznamo objektivnu istorijsku realnost grijeha kao inherentnog svojstva ljudske prirode odvojene od svog Tvorca i Boga. To nije argument u prilog bilo kakvog eksapizma, niti kvijetističke političke i moralne demobilizacije ili kulturnog nihilizma, naprotiv! Jer ako je nekada postojao trenutak za kulturno-političko djelovanje sa stanovišta hrišćanskog konzervativizma, onda je to danas.
Samo po sebi se razumije da je neprihvatljiva bilo kakva ideološka profanacija hrišćanstva. Što se toga tiče, slažemo se sa Erikom Vogelinom koji će reći da to što nisam dovoljno glup da bih bio liberal, ne znači da sam dovoljno glup da bih postao konzervativac. Ono što nazivamo hrišćanskim konzervativizmom je daleko od bilo kakve ideološke i doktrinarne (o)pozicije. Svakako to nije folklorno ukrašeni mesijanski humanizam u kome mjera za Boga postaje čovjek, narod, država ili kultura, niti evangelizovani panteizam božanske rasplinutosti sentimentalnog čovjekoljublja.
U pitanju je nešto daleko skromnije i ozbiljnije od bilo kakvog grandioznog političkog projekta spasenja civilizacije, čovječanstva, demokratije. Hrišćanski konzervativizam je prihvatanje transcedentne odgovornosti, duhovna realnost svakodnevne dužnosti trezvenoumnog i blagorazumnog rasuđivanja o vrijednosti svakog moralno-političkog suda i kulturne norme sa stanovišta Hristom nam darovane slobode u istini: "uzalud čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a duši svojoj naudi".
Jer samo u transcedentnoj realnosti duhovne borbe za sopstvenu dušu, lik neprijatelja iz virtuelne stvarnosti kulturnih ratova može ponovo postati lice našeg bližnjeg.
Коментари
Постави коментар