[Citizen Kane]
Nezavisnost" možda nije najsvetija crnogorska riječ, ali najskuplja jeste. Ne zato jer mnogo vrijedi, nego nàs basnoslovno košta. Crna Gora, ovakva kakva je danas, liči na zaumni festival takmičenja u javnoj manifestaciji nezavisnosti - države, medija, pravosuđa. Kakafonični recital "svih naših nezavisnosti" pripadajući je dio svkodnevnog karnevala. Čim neko u Crnoj Gori navuče masku čuvara nezavisnosti i slobode, negdje tamo šušte novčanice. Ili škljocaju prazne lisice. Možda ćemo uskoro kolokvijalno polagati zakletvu: "Tako mi nezavisnosti", kao sekularno sakralni pandan klinačkoj blasfemiji: "Ostrogami", ili varijacija robijaške lozinke:"Slobode mi".
I onda kako drugačije osim kao karnevalski izopačenu, razumjeti našu situaciju nakon današnje prvostepene presude Osnovnog suda u Podgorici, kojom su članovi Savjeta RTCG oglašeni krivim za zloupotrebu službenog položaja?
Kao pravnik, mislio sam da je apsurdnost optužnice i tok krivičnog postupka neprevaziđen nivo zabave. Tu je pak, prvostepena presuda da me demantuje i uozbilji. Jer ako su sudske odluke pretvorene u glup vic, znaš da je vrag definitivno odnio šalu.
Nije vjerovatno da je ovom presudom unaprijeđen demokratski ambijent, iako će se tako pokušati predstaviti. Ali je zato sasvim izvjesno da su nakon danas, nezavisnost pravosuđa i sloboda sudijskog uvjerenja potpuno institucionalno degradirani. Drugačiji zaključak prosto nije moguć, ako je zaista tačno da su ljudi osuđeni zbog svog izjašnjenja prilikom tajnog glasanja. Čitav taj lov na veštice ostaće kao posebno sramotna mrlja na inače dosta umrljanom obrazu crnogorskog pravosuđa i medija. Jer su stavovi medijski konstruisanog javnog mnjenja, bez obzira na zakon i činjenice - bolje reći: uprkos zakonu i činjenicama - poslužili kao osnov krivičnog progona, optužnica i krivičnih presuda.
Ostaje nam da vidimo hoće li tužilaštvo biti jednako revnosno da na osnovu javnog pogovora pokrene po službenoj dužnosti izviđajni postupak radi utvrđivanja osnovanosti tvrdnji, koje je jedan političar nedavno saopštio, da se kriminalizacija članova Savjeta RTCG i pravosudna afera montiraju zbog planskog djelovanja više NN lica sa ciljem da se na kljucnim pozicijama menadžmenta Javnog servisa instaliraju eksponenti interesa jedne privatne medijske kuće. Jer ako je represivni aparat istrajao u ovom slučaju, onda trač, paškvila i afera moraju imati jednak krivičnopravni status u svim sličnim situacijama.
Bilo kako bilo, šteta je već načinjena, posljedice su nesagledive. Kada političari na vlasti kao u vrijeme DPSa ili novinari i NVO, u današnjoj "epohi oslobodilaca", de facto imaju moć da diktiraju sadržaj krivične presude, etablirana je ideja da umjesto zakona i pravosudnih institucija živote građana treba da normira vladajući medijsko-politički narativ. Interes koji u određenoj konstelaciji moći ostvaruje dominantan uticaj u javnosti, tako se legitimiše kao opšti, a po potrebi se može ostvariti intervencijom represivnog aparata. Zbog toga su ustav, zakoni i ljudi pali kao kolateralna žrtva "Borisgejta".
Naravno, za vladavinu prava i demokratiju blagotvorna je kontrolna uloga kritičkog javnog mnjenja. S tim u vezi su i medijske slobode, kao mogućnost da se slobodno I nepristrasno preispituje imenovanje i rad nosilaca javnih ovlašćenja. Nebrojeno puta je već istaknuto, takva uloga slobodnih medija može ispuniti svrhu samo ako važe određena pravila, prije svih ono da su činjenice neprikosnovene, a tumačenje slobodno. Slobodno, u okviru etičkog kodeksa i logičkog rasuđivanja. Međutim, ako voluntarističko tumačenje zbilje, pogurano snagom medijske mašinerije, može da zamijeni relevantnost dokazanih činjenica, dolazi do instrumentalizacije javnog mnjenja i to u formi totalne medijske kolonizacije stvarnosti.
Zar je uopšte potrebno dokazivati da je korporativni medijski kapital, najčešće, nezavisan od države ali istovremeno, apstrahovan od logike opšteg dobra i javnog morala, i nikada i nigdje, nije nezavisan od privatnih interesa? Ili da kontrolna funkcija nezavisnih medija u odnosu na javni medijski servis čiji je vlasnik država, završava tamo gdje počinju poslovni i drugi interesi vlasnika, sponzora i menadžmenta tih medijskih korporacija? Princip medijskih sloboda valjda se ne može proširiti i na slučajeve nelojalne konkurencije u cilju uspostavljanja medijskog monopola? Kao što se ni tajno glasanje po sopstvenom uvjerenju ne može izuzeti od funkcionalnog imuniteta i kriminalizovati kao zloupotreba službenog položaja? Uostalom, zar neko stvarno vjeruje da je čitava medijska, stranačka-NVO haranga zbog (re)izbora menadžmenta RTCG-a principijelnog a ne interesnog karaktera?
Zato je u svakom demokratskom okruženju pitanje od vitalnog značaja: ko kontroliše kontrolore? Nijedan autoritet ne može biti izuzet od principijelnog polaganja računa, bez obzira na to da li je porijeklo tog autoriteta javna funkcija ili demokratski standard kome navodno služi. Ne mogu se medijske slobode tumačiti tako da se sadržaj naslovnica ima cijeniti kao nesporna činjenica, koju sud samo treba da konstatuje prilikom izricanja unaprijed donijete presude. A da ono čega nema u fokusu medija glavnog toka, nije se dogodilo ili je nevažno.
Ako smo se pomirili sa takvim stanjem, treba sa njim prihvatiti i spoznaju kako umjesto u pravnoj i demokratskoj državi, živimo u somnambulno-grotesknom rimejku "Građanina Kejna". U kom se dostojnost i podobnost za obavljanje javne funkcije utvrđuje isključivo na osnovu sposobnosti da se izbjegne ili preživi prolazak medijskog toplog zeca. Prednost ljigavih i debelokožaca u tom slučaju ne treba posebno dokazivati.
Ne moramo uopšte zamišljati našeg uzornog medijskog poslenika kako stoji nad svojim žrtvama sa spremnom naslovnicom, kao kakvom izmahnutom batinom. Današnja presuda je dovoljno realistična slika. Samo što za razliku od filmskog lika i njegovog samozatajnog pominjanja "Ružinog pupoljka", naš je "Kejn" uzavreli građanista, i to skojevski vulgaran dok sladostrasno viče: "Sljedeći, majku li vam četničku!"
Коментари
Постави коментар