"Gledam kako prolaze dječaci
Da je dobar sluga po pravilu zao gospodar dokazuje trenutačni sadržaj bilateralnih odnosa Hrvatske i Crne Gore. Status članice Evropske unije i"mentora" naše države u procesu pridruživanja, Hrvatska je iskoristila da stanovišta i prioritete sopstvene nacionalne politike indukuje kao bitan činilac crnogorske unutrašnje političke situacije, iskazujući jasnu pretenziju da na tom planu odlučno utiče na dinamiku i ishod političkih procesa. Oštre reakcije zbog parlamentarne rezolucije o genocidu u logoru Jasenovac, Dahau i Mathauzen, proglašavanje visokih državnih zvaničnika za personae non grata, zaštita nelegalne spomen-ploče u Morinju, zahtjev za preimenovanje bazena u Kotoru i povraćaj broda "Jadran", stopiranje napretka u pregovorima sa EU - šalju jasnu poruku da Hrvatska ima namjeru da uređuje unutrašnja pitanja Crne Gore u skladu sa sopstvenim nacionalnim interesima i vrijednostima. Tačnije, da kao suštinski politički stejkholder odredi krug pitanja kojima se Crna Gora može baviti i stavove koje njene vlasti imaju zastupati. To je nagoviješteno još u januaru 2024. godine kada je hrvatski ministar odbrane otkazao sastanak sa crnogorskim kolegom, zbog njegovih stavova o brodu "Jadran" i statusa spomen-ploče u Morinju. Posljednji sastanak dva premijera potvrdio je vazalni položaj naše države u tom odnosu. Sa sve utvrđenom obavezom isplate danka, i obećanjem da ćemo hrvatske zahtjeve ispuniti, a od vlastitih - ako smo ih uopšte i imali - odustati ili ih prećutati.
"Mentorstvo" Hrvatske je, u tom smislu govoreći, na vrlo ubjedljiv način isporučilo važne lekcije.
Prvo, nacionalni suverenitet postoji samo u mjeri u kojoj ste sami spremni i sposobni da ga zaštitite. Drugo, pripadnost "velikoj NATO porodici" ne predstavlja, kako su nas ubjeđivali, "promjenu civilizacijske paradigme", već potvrdu nepromjenljivosti vječno važeće istine: moćniji oduvijek čine ono što hoće, slabiji trpe ono što moraju. Treće, u konfliktu evropskih vrijednosti i nacionalnih interesa, moć je uvijek na strani ovog drugog. Jer realpolitički aksiom nas uči da, bez obzira na ideologiju i motive vlasti, odnose između država određuje njihova stvarna snaga. Prema tome, u ponašanju Republike Hrvatske prema svom slabijem susjedu nema ničeg zaista novog i nepoznatog, a što inače nije standardan repertoar međunarodnih odnosa od kako ih je istorija prvi put zabilježila. Ako na koncertu u poluzvaničnoj organizaciji države među pola miliona posjetilaca imate zvaničnike vlasti koji se oduševljavaju velikohrvatskim popjevkama i neoustaškom ikonografijom čiji je vrhunac pozdrav "Za dom spremni", onda su i motivi u dovoljnoj mjeri razjašnjeni. Osim možda u glavama globalnih i jugonostalgičnih malograđana koji imaju potrebu da sebe i druge svakodnevno ubjeđuju u kvazireligioznu fantazmu samožrtvovanja zarad "svjetskog mira i saradnje".
Ipak, diplomatija valjda služi tome da nacionalne interese susjednih država pravilno identifikujete i razumijete u kontekstu mogućnosti da oni budu ostvareni na štetu vaših sopstvenih, radi predupređivanja takvog scenarija. Kod nas se diplomatska vještina svodi na prosto iznalaženje efektnih načina kako da pred domaćom javnošću puku servilnost predstavite za diplomatski uspjeh. Afektacija povodom hrvatskih ili bilo čijih drugih zahtjeva je takođe politički besmislena i praktično besplodna, iz prostog razloga jer u sferi međunarodnih odnosa moralisanje ne igra nikakvu ulogu. Suštinsko pitanje nije zbog čega Hrvatska nastupa kako nastupa - "jer joj se može i hoće" jednostavan je i ujedno najprobitačniji odgovor - nego šta mi radimo da sve što se nekom može i hoće ne postane ono što se mora. U trenutku kada su Zagreb i Berlin dva oka u glavi, Crnoj Gori je na briselskoj brzoj cesti do Boga visoko, a Moskva daleko. I zato kao i svaka država parija stvarnih alternativnih opcija skoro i da nemamo. Ako ništa drugo, barem treba učiniti sve da nam brzina zatvaranja pregovaračkih poglavlja ne diktira čitav sadržaj knjige. Neke stranice moramo sami napisati, jer niko drugi osim nas to ne može, sve kada bi i želio.
Prije svega, ne samo da je iluzorno, nego i sa stanovišta zdravog razuma, nemoralno očekivati da hrvatska država iskaže pijetet prema sudbini crnogorskih građana,zarobljenih pripadnika JNA zvjerski umorenih u splitskom logoru "Lora", ako crnogorske institucije to još uvijek nijesu učinile. Određeni pomaci nakon 2020. godine postoje, utoliko što je djelimično srušen decenijski zid ćutanja. Ali vrijeme kada je o tome bilo dovoljno samo govoriti odavno je isteklo. Okolnosti pod kojima su stradali naši sugrađani su sa naše strane u mjeri mogućeg, do sada morale biti egzaktno ispitane, činjenice nedvosmisleno utvrđene, a optužnice napisane. Prema odgovornima za zločine u logoru Morinj izrečene su osuđujuće pravosnažne krivične presude, a koliko je poznato, većina logoraša je u sudskim postupcima od države Crne Gore već ostvarila ili na putu da ostvari pravo na materijalnu odštetu. Pored toga, nelegalno je postavljena i spomen-ploča u kasarni Morinj. Međutim, nema sumnje da svaki zločin mora biti osuđen, svako nečovječno postupanje razobličeno i kažnjeno, a odgovornost države i pojedinaca nepristrasno utvrđena. To je u nacionalnom interesu Crne Gore ako je nacionalni interes insitucionalno poštovanje univerzalnih vrijednosti. Utoliko je umjesno konstatovati da je stvarna izdaja nacionalnog interesa to što crnogorska država ali i društvo ne pokazuju sličan moralni senzibiltet prema žrtvama zločina u "Lori", našim sugrađanima koji su položili svoje živote vjerujući da je odazivanje na poziv države njihova patriotska obaveza. Zločin u "Lori", dakle, nije i nikada ne može biti spoljnopolitičko pitanje, nego prevashodno stvarni pokazatelj moralnog zdravlja nacije i sposobnosti države da zaštiti dostojanstvo i integritet svojih građana. Sa žrtvama se prosto ne trguje, jer je cijena takve trgovine potpuni slom duha nacije.
Kada internalizacija spoljašnje prinude postane etalon unutrašnje politike, tako da zvanični stavovi Hrvatske imaju ne manje zastupnika u crnogorskom parlamentu nego u Saboru, a naši ministri vanjskih poslova nastupaju kao ministri unutrašnjih poslova RH na privremenom radu u inostranstvu, možemo govoriti o puzajućoj kapitulaciji ili čak latentnoj okupaciji. Katkad je moglo biti nejasno da li današnja crnogorska opozicija ispunjava spoljnopolitičke naloge RH ili pak, spoljna politika naše susjede servisira političke potrebe crnogorske opozicije. Odnedavno se slična tvrdnja može primijeniti i na značajan dio aktuelne vlasti. Tako da su dileme postale izlišne. Preostalo je još samo da utvrdimo da li je crnogorska demokratija išta više od igre hrvatske diplomatije. I da li je krajnji domet crnogorskog antifašizma, na primjer, potpun i vrlo glasan muk povodom spomenika, postavljenog u Pakoštanima nadomak Zadra, ustaškom teroristi Miru Barešiću, ubici jugoslovensko-crnogorskog diplomate Vladimira Rolovića.
Ukoliko je premijer Spajić prihvatio da na ime dodatne materijalne kompenzacije logorašima iz Morinja po posebnom međudržavnom sporazumu Crna Gora dodatno isplati između 14 i 17 miliona eura, čiji pravni osnov je i dalje nepoznat, sa kakvim političkim i moralnim obrazloženjem se može zahtijevati da se ta kompenzacija isplaćuje na teret porodica crnogorskih građana postradalih u "Lori" i malobrojnih preživjelih?! Pravna i moralna logika tvrdnje da su Jasenovac i "Lora" unutrašnja pitanja Hrvatske, koju agenti uticaja aktivno promovišu i kod nas, morala bi obuhvatiti i slučaj Morinj, pa RH nikakvih zahtjeva prema tom unutrašnjem pitanju Crne Gore ne bi mogla ni imati. Ako se Hrvatska abolira odgovornosti, to znači da je mora prihvatiti naša država. Iza čega slijedi obaveza da se makar materijalno i moralno djelimično obeštete preživjeli i porodice nastradalih. Hoće li Hrvatska dozvoliti da crnogorsko tužilaštvo, civilni sektor, akademski građani, napose, parlament, pokažu ozbiljno interesovanje za i istinu i pravdu o zločinu i žrtvama u Lori? Mnogo pitanja, a odgovor, na žalost, unaprijed poznat.
Zato, do vraga sa bazenima i brodovima, kada smo kao država i narod očigledno potonuli na dno i pristali da plivamo na suvom!
Preostaje nada da će generacije, koje će se jednom sigurno ponovo uzdići do samosvijesti i savjesti tradicionalne Crne Gore, spomen-ploču u Morinju prihvatiti kao naročito opominjuće nasljeđe i znamen. Potrebno je samo da malo izmijene njen napis:“Sjećamo se samoponiženja preduzetog da bi se zatrlo ime i slomio duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje što smo potomci onih koji su u tome učestvovali. Da se nikada ne ponovi.”
Коментари
Постави коментар