"Onaj što puši lulu"

Ako u svom srednjem dobu živite u relativno manjem mjestu i ne zazirete od toga da na javnim mjestima pušite lulu, možete biti sigurni da je rečenica iz naslova često korišćena u svrhu vašeg ličnog opisa. 

"Onaj što puši lulu" postaje metonimijski iskaz vašeg društvenog identiteta, koji implicira mnogobrojna značenja. Prije svega da ste kao "onaj što puši lulu" u percepciji svoje okoline jasno izdvojeni svojom arhaičnom i ne tako popularnom, te stoga donekle i egzotičnom, navikom. 

Mnogo ljudi zazire od lule, zato što ne žele da komplikuju odnose sa sredinom u kojoj žive. Kao što, nažalost, ima i onih koji je se late isključivo zbog želje da makar nečim budu primijećeni. 

Okolina vas, kao nekog ko nečim štrči, često uzima na ispit. Obavlja onu zamorno dosadnu provjeru autentičnosti. Sopstveno nerazumijevanje formatira nerijetko kao optužbu za snobovsko držanje ili hipsterski pozeraj. Za tren oka od uglednog građanina možete postati vonabi Šerlok Holms ili karikatura Popaja. Ako suviše pridajete pažnju društvenom statusu i mišljenju okoline, to može biti donekle neprijatno. 

Ali nisu sve reakcije negativne, naprotiv. Eh da, otkriću vam lični pouzdan lakmus test za provjeru valjanosti sopstvenog ponašanja.Da li je nešto u mojoj pojavi zaista dobro ili loše, najlakše utvrdim prateći spontanu reakciju male djece. A djeci se, budite uvjereni u to, lula u vašim rukama neobično dopada. Gledaju vas sa oduševljenjem, baš kao nekog svog vršnjaka koji posjeduje jednu sasvim zanimljivu igračku. Što lula, kao i sve sentimentalno važne stvari, zapravo i jeste.        

Međutim, na često neizbježno pitanje odraslih, zašto i kako to da pušim lulu, uobičajeno odgovaram tipski jednostavno: dopada mi se ukus duvana u luli. Toliko različitih mješavina duvana,  materijala i oblika lula, istraživanje novih kombinacija čini praktično neiscrpnom mogućnošću. 

Dodajem - ako se istrajava u ljubopitljivosti - da je manje štetno od pušenja cigareta i da mi se dopada i to što lulu ne palim zbog nikotina. Za razliku od ranije navike pušenja cigarete, lulu ne moram da zapalim. Ni za frtalj dana, ni danas ni sjutra. Ali isto tako, mogu i da je pušim nekoliko sati tokom dana. 

I tu se moj odgovor najčešće završava.

Rečeno je tačno, ali ne i potpuno objašnjenje.  

Objasniti iskreno i potpuno šta je to što pušenje lule čini tako jedinstvenim iskustvom, znači upravo izložiti se riziku od nesporazuma usljed nerazumijevanja, sa gotovo nikakvim šansama da u objašnjenju uspijete. Ukoliko se više potrudite mogu vas čak  i optužiti za patetičnu mnogoglagoljivost koja uz to zvuči nepodnošljivo pretenciozno. Što će možda biti (ne)opravdana primjedba upućena autoru ovog blog zapisa.   

Kako god, najprije bi prethodnom objašnjenju valjalo dodati da lula kao pouzdan i razuman prijatelj ostavlja dovoljno slobode. Ne kažnjava me samo zato jer sam je zaboravio,  niti nagrađuje samo zato jer sam je se sjetio. Traži malo tišine i samoće,  ali zlovolju usamljenosti prezire više nego i brbljivost. Cijeni ako umiješ da joj pokloniš dovoljno pažnje, ali prekorijeva nemar jednako koliko i opsesiju. Zahtijeva da savladaš neke korake, ali ti ne govori kuda da ideš. Odlučno odbacuje nestrpljenje i svaku neumjerenost, nenametljivo sugerišući da je za druženje sa lulom - baš kao i za sve ostale stvari u životu - najvažnije pronaći pravu mjeru.  

Dabome, bez obzira na sve komparativne prednosti u odnosu na druge načine konzumacije duvana, ne tvrdim da je lula bezopasna. Ako ni zbog čega drugog ono zato jer se kao i sve "osobito ljudsko", pušenje lule može prometnuti u duševno nekorisnu i po fizičko zdravlje štetnu strast. 

Na tom argumentu uglavnom insistiraju prozaični utilitaristi koji čitav lulaški ritual svrstavaju u kategoriju "bolesti zavisnosti".  Lula je, dakle, samo robovanje navici u pretencioznom pokušaju da se od zavisnosti načini stil života. Ne samo da nema koristi, nego ni dublje svrhe u pušenju lule, to su petparačke mistifikacije dokonih ljudi. 

Ništa nije dalje od istine nego ovakvo pojednostavljivanje. Zamislite slično medicinsko-naučno objašnjenje efekta "Prustove madlene"; ta, na šta bi to ličilo?! Umjesto "potrage za izgubljenim vremenom" dobili bismo predavanje o štetnosti bijelog brašna i šećera.

Ne može se ljudski život svesti na pitanje štete i koristi ili mišljenje okoline, a da se pri tom sam život ne banalizuje i ne liši svakog dubljeg značenja i smisla. 

Na jednom mjestu, nobelovac Josif Brodski u pohvalu dosadi kazao je kako je dosada naš prozor u čisto vrijeme, u ona njegova svojstva koja uobičajeno ignorišemo u mjeri da postajemo duhovno neuravnoteženi. To neistraženo vrijeme u svojoj monotonoj, ponavljajućoj ljepoti nam poručuje da smo šta god radili - sa stanovišta vremena - beznačajni jer smo konačni. Ali što je snažnija svijest o našoj konačnosti i beznačajnosti, nastavlja Brodski, to se ona više puni životom, emocijama, radošću, strahovima, patnjama. 

Sve rečeno u pohvalu dosadi, sa još većim pravom može se reći za pušenje lule. Kanda uz lulu postajemo svjesniji sebe u vremenu i vremena u sebi kao nedokučivo jedinstvene cjeline.  Kao da uprkos beskrajnoj taštini svijeta i našoj konačnosti uz lulu snažnije pulsira sasvim neponovljivo tkanje života.  Istkano u nama i izvan nas, baš kao što je i svaki proživljen trenutak istinski tu samo onda kada ga više nema.   

Zapaliti lulu, ponekad, znači prepustiti se i otvoriti za osjećanje neposredne i neuništive prisutnosti života, diskretnim suprotstavljanjem razorno banalnoj prolaznosti svijeta.  Ali to samo pod uslovom da nismo sasvim odstranili duševnu prijemčivost za iskustvo besciljne igre i negdje usput trajno odbacili taj zreli plod ranog djetinjstva. (Pod igrom podrazumijevam ljudsku aktivnost koja nema nikakvu praktičnu svrhu niti instrumentalan karakter.)  To je nešto poput ponavljanja lekcije iz Šilerovog estetskog vaspitanja čovjeka. Ili ako je dopušteno kazati, naivni izraz zahvalnosti Tvorcu jer smo Tu - uprkos svijetu, uprkos vremenu, uprkos konačnosti. 

Nema ničeg rđavog u želji da se na nekoliko časova bude - ni manje ni više nego - samo čovjek. Bog zna da je to sasvim dovoljno. 

Lula, kao ni kontemplativna dosada, nije zamjena za duhovni život, ali može biti važan podsjetnik da on postoji. I da mu dugujemo više pažnje nego što smo spremni da je pružimo. 

U tom lulaškom svakidašnjem  rvanju sa svijetom, u tom naivnom otimanju života od bezdušnosti svakodnevice, zacijelo mora biti nečeg od privlačnosti uzaludnog viteštva, one djetinjasto plemenite donkihoterije.

Sa kojom se svijet odvajkada razračunava po kratkom postupku.

"A-ha, to je onaj što puši lulu" nije samo deskripcija u svrhu prepoznavanja, nego prije konstatovana dijagnoza, a često i presuda. Kao da je time o vama, ako ne baš sve, a ono već dovoljno rečeno.  U svijetu neizlječivo bolesnom od površnog aktivizma i opsesije društveno priznatim uspjehom, svaka neutilitarna i kontemplativna praksa se oglašava za sramnu kapitulaciju.  Bez materijalnog dokaza korisnosti ili kakvog stvaralačkog opravdanja, čovjek sa lulom je za svijet tek zanesenjak i zgubidan, akomodirani buntovnik bez valjanog razloga.

Jer učili su o tome još u osnovnoj školi. "Ne može se carstvo zadobiti, na divanu sve lulu pušeći."

Istina. Lula vjerovatno nigda nije zadobila carstvo. 

Ne nužno zato jer je "onaj što puši lulu" isuviše lijen ili mu nedostaje djelatnog duha. Prije će biti da mu fali motiva, budući da zna kako zemaljska carstva oko kojih se lome koplja uglavnom "ne vrijede ni po' lule dobra duvana". Uostalom, ako mi za ovo posljednje ne vjerujete, pitajte djecu. Dijete tu istinu jasnije osjeća i zna neuporedivo bolje nego li "onaj što puši lulu" i o  njoj tek nešto, pišući, mutno naslućuje.